24.01.2014

Pravo porodično blago

Kako je restoran "Il Vero Alfredo" stekao slavu, u čemu je tajna njegovih specijaliteta, ali i što je potrebno za pokretanje franšize, priča Ines Di Lelio.

"Il Vero Alfredo" čuveni je restoran u Rimu, diljem svijeta poznat po jednom "stogodišnjem" specijalitetu – "fettuccinama Alfredo" (fettuccine all'Alfredo). Restoran je 1914. otvorio Alfredo Di Lelio, a fettuccine koje se u restoranu po originalnom receptu pripremaju i dan-danas, izmislio je sam Di Lelio. Ipak, slavi restorana doprinijela je i jedna sretna okolnost – restoran su dvadesetih godina prošlog stoljeća otkrile zvijezde Hollywooda. Od tog doba, veliki broj poznatih ličnosti ostavilo je trag u "Il Vero Alfredu" – njihove su fotografije najzanimljiviji dio dekora u restoranu.

Ines i Kjara Di Lelio Fot. Ines Di Lelio sa ćerkom

Znanje je ono najvrednije što možemo prenijeti ljudima koji se odluče otvoriti restoran "Il Vero Alfredo". Iza tog znanja, ne zaboravite, stoji stogodišnje iskustvo, to jest, tri generacije ugostitelja u jednoj obitelji! Za nas je, stoga, važno da osoba koja želi biti dio "Il Vero Alfredo" obitelji, bude osoba koja već ima iskustva - netko tko je već radio u ugostiteljstvu i zna kako se vodi restoran, a mi jamčimo da će dobiti sve što treba za uspješno poslovanje.
Ines Di Lelio

Specijalitete i atmosferu ovog restorana, međutim, imaju priliku doživjeti i gosti izvan Italije – pod imenom "Il Vero Alfredo" rade još četiri franšizna restorana – u SAD, Brazilu, Meksiku i Dubaiju. Kako su postali slavni, kako su duh restorana uspjeli prenijeti u druge zemlje te tko je idealan primatelj njihove franšize, otkrit će nam Ines Di Lelio, unuka osnivača i upraviteljica restorana u Rimu.

Za povijest restorana "Il Vero Alfredo" može se reći da je vrlo "filmična". Za početak, možete li nam ispričati kako je Alfredo Di Lelio smislio recept za svoje fettuccine?

Da, iza priče o nastanku fettuccina krije se vrlo dirljiva priča. Moj je djed Alfredo početkom prošlog stoljeća radio u malom obiteljskom restoranu gdje je glavnu riječ, kao kod svih Talijana, vodila njegova majka. Međutim, za slavne fettuccine, zaslužna je jedna druga žena – Alfredova supruga Ines. Ona se, poput mnogih žena tog doba, porodila u kući i bila je toliko iscrpljena, te gotovo ništa nije mogla jesti. Alfredo se ozbiljno uplašio za njezino zdravlje. Bio je spreman učiniti bilo što samo da joj odmah vrati apetit i snagu. I odlučio je napraviti nešto tradicionalno, jednostavno, ali jako i hranjivo. Umijesio je tijesto za fettuccine. Brašno, jaja, voda, sol – ništa više. Skuhao je pastu, a zatim dodao putera i parmezana. Onda se pomolio Svetoj Ani, zaštitnici trudnica i rodilja, i ponudio jelo svojoj Ines rekavši: Ako ti se ne svidi, ja ću pojesti.

Moja je baka, međutim, bila oduševljena. Odmah je predložila da fettuccine stavi na izbornik restorana. Deda je zbog toga kasnije govorio kako su, eto, s rođenjem sina Armanda rođene i njegove "plavuše", kako je u šali zvao fettuccine. To je bilo 1908, a fettuccine Alfredo se i danas pripremaju na isti način, u svim našim restoranima u svijetu.

Restoran je svjetsku slavu stekao nešto kasnije. Kako je mali, obiteljski restoran postao simbol Rima? Što je bilo presudno za uspjeh?

Trenutak koji je zaista promijenio "sudbinu" restorana desio se dvadesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1927. godine, kada su restoran posjetili američki glumci Mary Pickford i Douglas Fairbanks. Oni su u to vrijeme bili poznti bračni par, vrlo cijenjeni i popularni u Americi. Posljednje noći svog medenog mjeseca u Rimu, pozvali su Alfreda za stol i poklonili mu žlicu i vilicu od čistog zlata s posvetom – Za Alfreda, kralja fettuccina. No, za Ameriku su ponijeli recept, i Alfredove fettuccine počeli praviti svojim prijateljima. Tako se – na najljepši mogući način – glas o restoranu i fettuccinama proširio Hollywoodom. To je navelo mnoge slavne ličnosti da, kad dođu u Rim, posjete restoran i probaju fettuccine u "izvornom" ambijentu. I dalje je tako. Frank Sinatra, Grace Kelly, Elizabeth Taylor, Kirk Douglas, John i Robert Kennedy, Richard Nixon, Walt Disney, Sofia Loren, Sylvester Stalone, Woody Allen, lista je zaista dugačka.

Međutim, moj je djed bio i izvanredan ugostitelj, vrlo karizmatičan, gostoljubiv. Baš kao što su to kasnije bili i moj otac i moj brat, a sada, s istom energijom i ljubavlju, to radimo moja kćer i ja. Prvo, Alfredo se dosjetio i počeo kačiti fotografije poznatih gostiju na zidove restorana. Zatim je počeo praviti "pravu malu feštu" i vjerujem da su gosti posebno uživali u tome! Naime, iznošenje fettuccina na stol morala je pratiti glazba, da bi onda sam, vrlo teatralno, miješao fettuccine s topljenim puterom i parmezanom, koristeći pri tom zlatni pribor koji je dobio na poklon. Tako se radi i danas, a zlatni pribor se još uvijek iznosi "važnim" gostima koji naruče fettuccine. I, zaista, ta prijateljska, gotovo obiteljska atmosfera privukla je i dalje privlači ljude iz čitavog svijeta.

Je li to onda jedan od uvjeta koji trebaju ispuniti vaši primatelji franšize? Kako uspijevate u različite kulture i zemlje prenijeti taj dio "neopipljivog" šarm i atmosferu restorana?

To je dio kompleksnog prijenosa znanja, iza kojeg, ne zaboravite, stoji stogodišnje iskustvo. Moj djed je 1914. otvorio restoran. Iz posla se povukao 1943. godine, tek kad su ga bolest i ratne prilike na to natjerale. Restoran je prodao jednom od svojih suradnika. Već početkom pedesetih, sa sinom Armandom otvorio je novi restoran, ovog puta na Piazza Augusto Imperatore, gdje se "Il Vero Alfredo" nalazi i danas. Alfredov sin, a moj otac Armando – Alfredo II – preuzeo je posao 1954. godine i vodio ga sve do 1982. U obiteljskoj povijesti on je ostao upamćen kao "Alfredo koji je od kralja postao car fettuccina". Početkom osamdesetih, posao su preuzela njegova djeca, to jest, moj brat Alfredo III i ja. Kao što vidite, tri generacije ugostitelja u jednoj obitelji, i tu sigurno nije kraj!

Znanje je ono najvrednije što možemo prenijeti ljudima koji se odluče otvoriti restoran. Kad do toga dođe, za nas je, prije svega, važno da osoba koja želi biti dio "Il Vero Alfredo" obitelji, bude netko ko već ima iskustva, to jest, netko tko je već radio u ugostiteljstvu i zna kako se vodi restoran. Opet, mi ćemo obučiti i menadžment i kuhare, a kasnije ćemo pratiti i nadgledati kako posluju. Ono što možemo jamčiti jest da će dobiti sve što treba za uspješno poslovanje. To znači da će čak i puter i parmezan dobivati ​​iz našeg lanca nabave, a ako je to, iz bilo kojih razloga, neostvarivo, mi smo spremni doći i pronaći sastojke koji će odgovarati kvaliteti koju tražimo.

Prijenos znanja, međutim, pokriva mnogo toga – čak i način na koji će biti dočarana atmosfera restorana iz Rima. Interijer, recimo, treba biti klasičan, odisati toplinom. Partner će moći ukrasiti zidove fotografijama poznatih ličnosti, ali će dobiti i niz sitnih "zaštitnih znaka" – stolnjake, pribor za jelo, knjigu dojmova.

Kako smo saznali, u Sjedinjenim Američkim Državama 7. veljače slavi se "Dan fettuccina Alfredo". O kakvom je blagdanu riječ?

Zanimljivo je da smo za taj blagdan i sami saznali tek prije nekoliko godina, i to preko interneta! U Americi su fettuccine Alfredo dobro poznat i vrlo popularan specijalitet. Uostalom, prvi franšizni restoran otvorili smo u Americi, u New Yorku, još 1975. godine. I pored toga, nismo očekivali da fettuccine Alfredo dobiju poseban dan u godini, niti da postanu nacionalni praznik. Ipak, veliko je zadovoljstvo čuti da ovako nešto postoji. Ove godine, i mi ćemo u našem restoranu u Rimu proslaviti ovaj dan. Pravimo feštu, naravno, uz nezaobilazne fettuccine all'Alfredo!

Podijeli članak

Komentariraj na forumu

0

želite više?

newsletter Franchising.hr

If you see this, leave this form field blank