Tattoo nije tabu

Osamdesetih godina 20. stoljeća, kada je Snežana Dubajić odlučila otvoriti tattoo centar, tetoviranje je bilo tabu tema, a oni koji su voljeli iscrtavati svoje tijelo, promatrani su uglavnom kao "ljudi s margine". Ona je, ipak, odlučila spojiti svoje dvije ljubavi, slikarstvo i tattoo, i otvoriti Centar Sinđel u boemskoj četvrti Beograda – Skadarliji. – Tada je tetoviranje zaista bilo tabu. I oni koji bi dolazili samo da se raspitaju, žene prije svega, tresle su se od straha, da ne govorim koliko su bile uplašene kada bi došle na zakazan termin. Sada se neki ljudi tetoviraju između odlaska kod kozmetičara i kupnje na pijaci. Toliko su se vremena promijenila –  kaže ona. 

Sinđel više nije u Skadarliji, ali se i dalje nalazi u samom centru grada, uspješno poslujući dulje od dva i pol desetljeća. – Ni sama ne znam u kojem sam trenutku od umjetnice postala poslovna žena, ali zaista vjerujem da sam napravila ozbiljan i zahtjevan poslovni koncept kakvog ne samo da nema u Srbiji, nego ga nisam sretala ni u drugim zemljama, a mnogo sam putovala. Jako sam sretna i ispunjena što sam ostvarila svoju ideju i što i dalje napredujemo, ali nisam zadovoljna što sam u njoj usamljena. Da je više ovakvih centara, i naša bi profesija bila "na boljem glasu" – kaže ova umjetnica i poduzetnica. 

Sinđel je, naglašava ona, tijekom vremena postao mjesto na koje rado dolaze čak i roditelji s djecom, budući da se pored tetoviranja u Centru radi i piercing i prodaje specifičan nakit, namijenjen, prevashodno, ljudima koji vole body art. 

Kada je Snežani Dubajić prije četiri godine stiglo nekoliko upita za franšizu, i to iz susjednih zemalja, rodila se i ideja o takvom modelu širenja poslovnog koncepta. Uspješnost njenog načina rada nije bila upitna, kao što, kako kaže, nije ni sada, no, do pokretanja franšize nije došlo. To je, međutim, nije obeshrabrilo te je riješila pripremiti franšizni koncept čekajući "pravog" primatelja. – Centar Sinđel, ipak, nije samo jedna obična tattoo radnja, već zahtjevan poslovni koncept koji mislim da nije lako ispratiti. Radnje za tattoo u Srbiji uglavnom su ilegalne, nalaze se u nekim skrivenim prostorima, a ja sam još osamdesetih izabrala poslovati transparentno. Takav koncept, istina, košta – kaže Snežana Dubajić i dodaje da je svjesna da trenutno nisu najbolja vremena za investiranje.

Foto: Sinđel

– S druge strane, mnogo je ljudi koji su nadareni u ovom poslu, no, oni najčešće "otvore radnju" u nekom kutu vlastita doma, podrumčetu, reklamiraju se preko Facebooka ili weba i tako se probijaju. Ne mislim da je to pametno rješenje – ukoliko je netko talentiran, zašto ne bi izabrao najbolje. Izborom našeg poslovnog modela išao bi deset koraka ispred drugih. No, ljudi se teško odlučuju za potpuno legalno poslovanje, u sustavu u kojem se poštuju određenja pravila, ali se i jamči da će klijent biti zadovoljan – kaže ona. 

Idealan primatelj franšize Sinđel, prema njezinim riječima, bio bi netko tko voli ovaj posao, tko je i sam tattoo majstor, ali i tko ima financijskih sredstava za vođenje posla. Naravno, primatelj franšize može biti i samo investitor koji bi uložio novac i zaposlio dobre tattoo i piercing majstore. – Naš franšizni paket svakako obuhvaća edukaciju i pripremu tattoo i piercing majstora, opskrbu nakitom i materijalom za rad. Sustav rada mora biti poput sistema rada centra u Beogradu. Prednost primatelja franšize ogleda se upravo u tome što je Sinđel brend kojem se vjeruje i koji je pozicioniran na tržištu, te su time i troškovi reklamiranja svedeni na minimum, dok bismo, zapravo, čitav marketing radili mi sa,i. Riječ je o starom brendu koji postoji dulje od dva desetljeća – naglašava Snežana Dubajić.

Foto: Sinđel 

Franšizni Sinđel bi, kako kaže, trebao biti na dobroj lokaciji i ne bi trebao imati manje od trideset ili četrdeset četvornih metara. – Dakle, to jeste skrominje od beogradskog centra koji ima 120 kvadrata, ali upravo zbog toga što smo svjesni da je veliki lokal za manje sredine ambiciozan, kvadratura je manja. Možda se ljudi i plaše da ne mogu dostići naš standard. To je pogrešan stav jer bismo im mi pružili stalnu podršku u edukaciji. 

– S druge strane, ne želim ni da netko uđe olako u posao, jer nikada nisam radila stvari da bi one opstale kratkoročno i nije nam u interesu da se franšiza otvori i brzo zatvori. Možda trenutno nema mnogo ljudi koji imaju hrabrosti investirati, ali ja vjerujem u uspješnost koncepta uz dobar pristup poslu. Najzad, mi stalno unapređujemo poslovanje i vjerujem da smo deset koraka ispred tržišta. Treba samo imati na umu da je ovo vrlo ozbiljna profesija – objašnjava ona.