Regulacija je i edukacija

Kao doktorica pravnih znanosti s više od 20 godina istraživačkog rada u oblasti franšizinga, Tamara Milenković-Kerković dragocjeni je sugovornik za sve one koji žele čuti i učiti o ovom modelu poslovanja. Studenti Ekonomskog fakulteta u Nišu, gdje radi kao predavač na predmetu Privredno pravo, to sigurno najbolje znaju. Tamara Milenković-Kerković bila je, međutim, i među onima koji su s puno entuzijazma 2007. počeli raditi na promociji franšizinga u Srbiji – jedan je od osnivača Centra za franšizing pri Privrednoj komori Srbije i Srpskog udruženja za razvoj franšizinga (SURF). Kako sama kaže, za četiri godine upornog rada na promociji franšizinga i edukaciji zainteresiranih, obišli su čitavu Srbiju, održali na desetke seminara, organizirali dvije konferencije i dva Sajma franšiza.

Neposredan susret s poduzetnicima i ljudima koji su željeli saznati više o franšizingu, tada je potvrdio njezinu bojazan da je jedan od ključnih problema u ovom području – nedostatak znanja o suštinskim elementima franšiznog koncepta. A to je, kako kaže, siguran put do zlouporabe i sporova čak i prije nego što davatelj i primatelj franšize sklope ugovor. Edukacija i uvođenje regulative u franšizni odnos – dva su ključna preduvjeta za razvoj franšizinga, čvrsto stoji iza ovog stava.

Svoj doprinos dala je i kroz brojne publikacije na temu franšizinga i projekt "Zakonsko reguliranje ugovora o franšizingu u Srbiji", u koji je ušla 2005. na poziv Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava u Rimu (UNIDROIT). Plod boravka na Institutu UNIDROIT i suradnje s njegovim stručnjacima bilo je i objavljivanje prijevoda na srpski jezik "UNIDROIT Vodiča za međunarodne sporazume o master-franšizingu" (2010.) koji se smatra najznačajnijim i najpotpunijim izvorom međunarodnog prava u oblasti franšizinga. No, jedan od njezinih najnovijih rezultata rada i istraživanja iz oblasti regulacije jest i prijedlog regulative Ugovora o franšizngu, koji je Komisija za izradu Građanskog zakonika Vlade Republike Srbije uključila u Prednacrt Građanskog zakonika te koji je, prije samo nekoliko dana, objavljen i upućen na javnu raspravu.

Među prvima ste u Srbiji, i to još dosta davno, govorili da je regulacija u franšizingu imperativ. Koliko ste uspjeli utjecati na stručnu javnost po tom pitanju?

Godinama se zalažem za regulaciju franšizinga. Mogu reći još od 1992, kada sam kao pravnica i istraživač "ušla u franšizing". Još sam tada vidjela koliko je u franšiznom odnosu značajno ono što zovemo "predugovorno obavještavanje". Za prvi nacrt Zakona o predugovornome obavještavanju, koji sam 2005. radila po pozivu UNIDROIT-a, u to vrijeme nije nigdje bilo razumijevanja. Danas smatram da je to čak bila i sreća. Izučavajući, naime, što se sve događalo u svijetu do sada, shvatila sam da lex specialis nije najbolje rješenje i da nama treba kompletniji pristup – bez obzira što može izgledati da još uvijek nije došlo vrijeme da Srbija regulira franšizing. Međutim, na temelju onoga što sam vidjela i iskusila, mislim da je pravi trenutak – upravo sada. I to ne samo iz edukativnih razloga, pošto se niti jedan zakon ne bi smio donositi samo da bi "educirao publiku" ili skrenuo pozornost javnosti na određena pitanja, već da bi ponudio dobra rješenja. Otuda i novi prednacrt rješenja o Ugovoru o franšizingu koji je Komisija za izradu Građanskog zakonika objavila i pripremila za javnu raspravu.

Što je poslužilo kao polazna točka za pisanje ovog prednacrta? Jeste li imali uzore u zakonima nekih drugih zemalja?

Ovaj prijedlog zakonskih odredbi koje se odnose na franšizing jest neka vrsta hibridne regulative, koja je nastala kao rezultat pomnog izučavanja. Proučila sam usporedno-pravna iskustava europskih, američkih i australske regulative, gdje je franšizing i najrazvijeniji. Svi ovi primjeri pokazuju da – bez regulative, ne možete imati fer odnos u franšizingu. Jednostavno, odnos između manjeg i velikog kakav, u suštini, jest franšizni odnos, u svakom trenutku može dovesti do zlouporabe. Smatram da je velika sreća što u Srbiji još uvijek nismo imali zlouporaba, jer bi takvi slučajevi potpuno dezavuirali franšizing, koji je, moramo priznati, kod nas još uvijek u povojima. A ono što je u temelju ovog prijedloga, odnosno, što je krucijalno, jest to da predviđa jednu blagu obvezu predugovornoga obavještavanja.

Što to praktično znači?

To znači da davatelj franšize 20 dana prije ulaska u ugovorni odnos mora dati neke temeljne informacije o samom konceptu – što je njegov posao, iz čega se sastoji, kakvi su financijski pokazatelji, i naravno, dati informacije o sebi i informacije o ugovoru. Praksa, nažalost, pokazuje da većina ljudi uopće ne čita ugovore, jer su ugovori jako opsežni, s predetaljnim elementima ugovora. U ovom slučaju, davatelj franšize bi imao obvezu dati na uvid bitne elemente ugovora, gdje bi laičkim jezikom bili objašnjeni osnovni ugovorni elementi koji su krucijalni za budući odnos – počevši od ulazne i redovite nakade, načina za obnovu ili raskid ugovora...

Shvatila sam, zatim, da je u prethodnom prijedlogu zakona za ugovorne strane opterećenje predstavljalo i to što je uvjet za zaključenje ugovora bila – registracija ugovora. Po mom mišljenju, rješenje nije dobro ukoliko opterećuje ugovorni odnos. Iako u postojećem Zakonu o žigovima postoji obveza registriranja ugovora, malo je tko od franšiznih sustava to i poštivao. Došli smo do toga da se imperativna norma, praktično, ne poštuje!

I novi prijedlog, istina, predviđa registraciju ugovora, no unosi i jednu bitnu razliku – ugovor, naime, ne bi bio ništav ukoliko se ne registrira, ali se na njega ne bi mogli pozivati pred sudom ili nekim trećim licem. Ako se ugovor ne registrira, od njega ne bi imali nikakve koristi ni davatelj ni korisnik franšize u slučaju zlouporabe ili ozljede ugovornih obveza!

Ako praksa već pokazuje da se postojeća imperativna norma slabo poštuje, na koji bi način ova, makar i blaga, norma mogla privoliti davatelja franšize na registraciju ugovora?

Registracija ugovora ne trebala biti problematična sama po sebi, osobito za onoga tko se želi ozbiljno baviti franšizingom. To podrazumijeva ono što već propisuje Zakon o žigovima, što znači da se ugovor registrira u Zavodu za intelektualnu svojinu u Odeljenju za žigove, što nije niti skupo niti komplicirano. Ozbiljni franšizni sustavi već svakako znaju za Zavod za intelektualnu svojinu, jer su tamo morali registrirati svoj žig, a franšize bez žiga – nema.

S druge strane, značaj registracije ugovora jest posredan – ona je bitna i iz praktičnog razloga, jer bi na ovaj način svi franšizni sustavi končano bili evidentirani. U ovom trenutku, ne postoji jedinstvena niti pouzdana baza podataka. Mi, jednostavno, ne znamo koliko franšiznih sustava djeluje u Srbiji, a da ne govorimo o drugim važnim podacima poput obrta, broja korisnika franšize ili franšiznih jedinica. S te strane, registracija može biti vrlo korisna, a ne opterećenje za davatelja ili korisnika franšize.

Što biste naveli kao najznačajnije razloge za reguliranje ugovora o franšizingu?

Osnovni cilj ove regulative prije svega jest zaštititi samu ideju franšizinga, budući da treba stvoriti "dobar kontekst", to jest, uvjete za dobar i fer odnos između ugovornih strana. Davatelj franšize će moći zaštititi svoje intelektualno vlasništvo, pa čak i ono koja teže podliježe pravnoj zaštiti, kao što je know-how. Treba zaštititi i korisnika franšize, ekonomski inferiornijeg partnera, koji će na ovaj način i prije sklapanja ugovora moći saznati sve o ključnim odlikama sustava, ali i što ga očekuje nakon isteka ugovornog razdoblja, hoće li se, recimo, ugovor obnoviti ili će davatelj imati pravo ponuditi franšizu nekom drugom...

Pored povjerenja gospodarstvenika u franšizni koncept poslovanja i osiguranja predugovorne faze, uloga regulative jest i omogućavanje ugovorne ravnoteže putem imperativnih i dispozitivnih normi koje trebaju urediti i usmjeriti postojeću ugovornu praksu. Te se norme, prije svega, odnose na obvezne elemente koje ugovor mora sadržavati, na uzajamne obveze strana, odgovornost davatelja za postojanje, kvalitetu i zaštitu prenesenih prava, na zabranu pretjeranih restriktivnih klauzula, na trajanje ugovora o franšizingu, kao i na mnoge druge značajne odredbe bez kojih nema kvalitetnog franšiznog odnosa i simbioze između njegovih subjekata.

Najzad, moje iskustvo govori da budući davatelji franšize često i ne znaju što treba reći korisnicima – što znači da oni nemaju izgrađen koncept. Ako se uvede regulativa o predugovornome obavještavanju i obveznim elementima ugovora, zakon će, praktično, "natjerati" davatelja franšize da, prvo, razvije koncept i sve elemente koje će kasnije moći ponuditi, zatim, da napravi ozbiljan Operativni priručnik. Tako korisniku, primjerice, može predočiti i kakve su mogućnost zarade unutar franšizinga ili na koji se način može reklamirati i slično.

Mnoge zemlje traže da davatelj franšize mora imati jednu pilot-jedinicu prije nego "službeno" uđe u franšizing. Ovaj prednacrt to, međutim, ne predviđa, jer mislim da bi bilo opterećujuće, ali se, posredno, u jednom od zahtjeva nalaže da davatelj mora obavijestiti korisnika o tome kako je tvrtka do sada poslovala, to jest, kako je koncept poslovao prije nego se pristupiti zaključenju ugovora o franšizingu. To, zapravo, podrazumijeva da davatelj već ima izgrađen i razrađen koncept! Najzad, mislim da bi ovakav zakon imao ne samo protektivno, nego i edukativno djelovanje.

U nesigurnoj poslovnoj klimi uvijek postoji opasnost da ugovorne strane požele "zaobići" imperatinve norme ugovora. Može li se to desiti i u ovom slučaju – ugovor o franšizingu bi se, jednostavno, mogao nazvati drugim imenom?

Naravno, to su sve opasnosti, s tim što ovo nisu opterećujuće norme da bi ih trebalo zaobilaziti. Točnije, prednosti franšizinga su ogromne da bi ga netko zaobilazio, pa makar i drukčijm imenovanjem ugovora. Drugo, to i nije pravni problem, jer ne vrijedi ono što je naziv ugovora, nego ono što stoji u ugovoru! Ako je franšizing – franšizing, on će se vidjeti i iz forme, odnosno iz sadržine samog ugovora. Da se vratim na primjer registracije, nigdje nije predviđeno da će ugovor biti ništav ukoliko davatelj ne ispuni tu obvezu. Međutim, korisnik će u tom slučaju imati pravo dvije godine nakon zaključenja tužiti davatelja za naknadu štete, ako je obmanut. Onaj tko želi raditi lege artis, bit će više nego zadovoljan što će imati ovakvo "osiguranje" i zaista mislim da je ovo pravo unošenje balansa u odnose, koje će pomoći i davateljima, ne samo korisnicima franšize. Smatram da nitko neće imati potrebu zaobilaziti ovakvu regulativu.

Kako će se pravosudni sustav u Srbiji odnositi prema ovoj regulativi budući da još uvijek ne prepoznaje franšizing?

Da, to može biti problem. Imali smo takav slučaj. Događa se da upravno-pravni organi, poput inspekcije, ne prepoznaju franšizing. Inspektor rada je, recimo, tražio da zaposlenik iz franšizne poslovnice bude u radnom odnosu kod davatelja franšize – jer nije razumio o čemu se radi. Međutim, mislim da je baš zbog toga zakon prijeko potreban, jer zakon eksplicitno kaže da su davatelj i korisnik franšize neovisni poslovni subjekti. Edukacija je na svakoj razini prijeko potrebna, pa čak i kad se radi o pravosudnom sustavu, jer je, na kraju, cilj doći do toga što franšizing zapravo jest.

Ljudi žele znati, ili je bar moje iskustvo takvo – ljudi su, zaista, gladni znanja. Nitkom – osim ako nije korumpiran – nije u interesu sprječavati nešto što očito funkcionira. Točno je da naše pravo nije pravljeno da bi izravno štitilo franšizing, ali zato i jesmo tu, da ga modificiramo, da to prepozna i da ga shvati.