Više od igre

RoomEscape, adrenalinska igra "bijega iz sobe", jedna je od najbrže rastućih franšiza u području zabave. Franšizne bi "sobe" uskoro trebale biti otvorene u Madridu i indijskom gradu Goa, a u narednih nekoliko mjeseci, bit će otvorene i igraonice u Firenci, Nici, Cipru, Kanarskim otocima, Chicagu, ali i u Meksiku, Miamiju te San Joseu. Kako su postali jedna od najbrže rastućih franšiza, tko su poželjni primatelji franšize, koliko treba vremena i novca za pokretanje posla, samo su neka od pitanja na koja nam odgovara Boban Melkus, jedan od suvlasnika tvrtke i vlasnik RoomEscapea u Novom Sadu i Stockholmu. 

RoomEscape u ovom trenutku ima poslovnice u Srbiji, Austriji, Hrvatskoj, SAD i Švedskoj. Tko su primatelji RoomEscape franšize i kako ih nalazite? 

Dosadašnji primatelji franšize sami su nam se javljali i dolazili do nas i to su ljudi koji su igrali neku od naših igara. Ipak, franšizu dajemo isključivo za lokacije gdje vjerujemo da posao može uspjeti. Ugovorom je čak određeno da mjesto ne može imati manje od 100.000 stanovnika. Međutim, uskoro će biti otvorena franšiza na Cipru u selu sa 2.000 stanovnika, ali na najposećenijoj plaži na kojoj godišnje boravi dva milijuna turista, pa smo u ugovor dodali i da se franšiza može otvoriti u regionalnim i turističkim centrima.

Nedavno smo morali odbiti nekoliko zainteresiranih – iz Kraljeva, Skoplja, Osijeka, Mostara... Mislimo da u tim mjestima za sada posao ne bi mogao uspjeti.

U Srbiji rade franšize u Novom Sadu i Beogradu. Znači li to da niti jedan drugi grad u Srbiji nema potencijala za RoomEscape?

U Kragujevcu, Kraljevu, Nišu, na primjer, postoji potencijal, ali ukoliko djeluje samo jedna tvrtka. Istina je da tvrtke u ovom poslu nisu konkurencija, jer, ako se stvori zajednica koja voli ovakve igre – sve mogu raditi uspješno. Mi smo svjesni da ne postoje stalni klijenti – ljudi jednom dođu odigrati neku igru, a poslije odlaze isprobati druge "sobe". Međutim, ako govorimo o Srbiji, primjećujemo niz problema – nedostatak financija, nedovoljna proaktivnost, ali i sam mentalitet. Imamo dojam da ljudi teško prihvaćaju nešto novo. Kada bi se ovdje, na primjer, otvorio somalijski restoran, ljudi ne bi željeli niti probati hranu, dok u drugim zemljama nije tako, ljudi su znatiželjni, žele probati i tek onda odlučiti sviđa li im se ili ne. Kada smo otvarali RoomEscape u Stockholmu, planirali smo – na temelju projekcija iz Novog Sada i Beograda – 30 igara u prvom mjesecu, a imali smo 191 igru. Sad imamo 300 igara, a maksimalna popunjenost je 400 igara. I to s neznatnim kapitalom i svega 200 eura uloženih u marketing, pri čemu su marketinški kanali bili samo Facebook, Google Ads, TripAdvisor i, naravno, usmena preporuka. Investicija za pokretanje igraonice nam se vratila za šest mjeseci.

S druge strane, u Beogradu postoji 15 tvrtki koje se bave ovim poslom i u postojećem okruženju ne mogu raditi dobro, te se, na kraju, svi bore za mali broj turista. U Amsterdamu djeluje sedam-osam tvrtki i sve su prebukirane. U Budimpešti postoji 66 tvrtki i sve bolje rade nego firme u Beogradu. Problem "room escape-a" na ovom tržištu u velikoj je mjeri to što više od 90 posto ljudi ne zna da postoje ovakve igre. Ipak, za godinu-dvije, mislim da će se i to promijeniti. Pitanje je dana kada će se napraviti i "reality show" na temelju ovih igara, a do tada, mi se želimo pozicionirati kao najbolja tvrtka.

Što je to, onda, što vas čini boljim od drugih i na temelju čega to možete procijeniti? Odnosno, što neku igru ​​čini dobrom?

Mi prvo gledamo ocjene na portalu TripAdvisor. Sigurno da možete uvjeriti 20 prijatelja da daju pozitivne komentare, ali ne više od toga, zbog čega vjerujem da su ocjene na tom servisu relevantne. Istina je da su nekada i lošije igre dobro ocijenjene, međutim, i među igrama koje imaju mnogo petica, treba paziti na one koje imaju i niže ocjene – četvorke, trojke i dvojke te – negativne komentare. Naše sobe u Stockholmu imaju više od 100 petica i dvije četvorke, a čak su nas i te "dvije četvorke" nahvalile. U Los Angelesu imamo samo petice, u Zagrebu isto. Ne postoji niti jedna tvrtka na TripAdvisoru koja ima takav prosjek ocjena.

Foto: RoomEscape Novi Sad

U ovim igrama, najvažnije je postoji li priča i koliko je "jaka". Recimo, jedna od naših igara podrazumijeva da tim tajnih agenata pokušava spasiti svijet od nuklearne katastrofe. "Bijeg iz sobe" je pokušaj da se izađe iz bunkera koji je "sagrađen" za vrijeme hladnog rata i u kojem je startovana sekvenca za lansiranje nuklearnih projektila. Sudbina svijeta je u rukama igrača. Ali, ne samo da je važno da su priče i kontekst uvjerljivi, stimulativni i dobro osmišljeni, već i da su problemi logički, to jest, da je igračima jasno kako treba upotrebiti predmete koje pronađu. Na primjer, ako vi trebate uzeti čašu i razbiti prozor da biste uzeli nož kojim trebate rasporiti jastuk, to nije logička igra. Zašto bi to bilo kome palo na pamet? Zato svaki korak mora biti logičan.

Kod nas postoji i dobar sustav pomoći – pritisnete gumb i dobijete samo ideju kako riješiti problem. Ljudi se često lupe po čelu i zapitaju kako sami nisu shvatili što trebaju raditi. Ako se, međutim, udare po čelu i kažu "ne mogu vjerovati da sam ovo trebao napraviti", onda je problem pogrešno postavljen. Najgora je varijanta da nema sustava pomoći, jer onda možete sjediti dva sata, a da se ne pomaknete dalje od nekog problema, i odete doma – razočarani.

Važno je i to što su naši problemi povezani sa samom pričom, te u bunkeru postoje planovi napada, karte, sve što ulazi u vojnu tematiku. U banci se traži poznavanje valuta, novčanica i igre su povezane s monetarnim sustavom.

Loše se sobe ili ne mogu riješiti, jer su preteške, ili su, s druge strane, prelake, pa se rješavaju za pola sata. Naše sobe su uravnotežene i u tom pogledu. Na kraju, kad se ispuni sve što sam upravo ispričao, onda se dobivaju dobre ocjene.

Foto: RoomEscape Novi Sad

Koliko traje proces samog pokretanja franšize?

Prvi korak je pronalaženje adekvatnog lokala, a neophodno je da prostor, po temi – bunker, banka – bude ne manji od 30 četvornih metara. Jedna "soba" zapravo je sastavljena od nekoliko prostorija, te za otvaranje RoomEscapea sa tri sobe, treba naći prostor od 100 do 120 četvornih metara. Tek kad utvrdimo da je lokal odgovarajući i na dobroj lokaciji, potpisujemo ugovor.

Nakon toga treba još najmanje dva mjeseca do otvaranja. Nama, kao davateljima franšize, treba osam tjedana da bismo napravili sobe. Zapravo, mi pravimo sve što je neobično, što koristi struju ili je toliko kompleksno da naši primatelji to ne bi mogli nabaviti ili napraviti. Na primjer, u banci postoji sto u sobi sekretarice s elektroničkom telefonskom centralom i cijeli taj sto sa centralom pravimo mi. Primatelj franšize, s druge strane, dobiva popis stvari koje nabavlja sam, i u to spadaju namještaj, tehnika, video-nadzor, komjuteri, dekoracija.

Nakon nabave svih stvari, potreban je još jedan tjedan za instaliranje sobe i uvođenje struje, što, opet, rade naši električari. Zatim se testiraju igre i organizira obuka za onoga tko će voditi igre, što je također naša obveza.

Primatelji, najzad, dobivaju uputstva za poslovanje, biznis plan, financijske izvještaje na uvid...

Zašto ste se opredijelili za širenje kroz pojedinačne (single-unit) franšize?

Master ugovore potpisujemo samo s ljudima koji su financijski spremni brzo pokriti veći broj lokacija, što je iznimno teško, te nam je single-unit bolja opcija za brz rast broja franšiza. Ne želimo se osloniti samo na jednog čovjeka za čitav teritorij, posebno ne u većim zemljama. Na primjer, u SAD već imamo četiri primatelja franšize koji će razvijati mrežu na različitim destinacijama. U Francuskoj smo potpisali ugovor o master franšizi, a čovjek je izgubio prava, jer mu je isteklo vrijeme za otvaranje lokala. Međutim, dogovorili smo se otvoriti RoomEscape u Parizu, a sa novim partnerom uskoro otvaramo Nicu.

U usporedbi s drugim sustavima, koliko je franšiza RoomEscapea cjenovno "pristupačna" te koje sve franšizne naknade primatelj treba plaćati?

Jedan od razloga zašto se tako brzo širimo jeste i to što franšiza nije skupa. Za opremanje i otvaranje dvije sobe dovoljno je 15.000 eura s ulaznom franšiznom naknadom. Na to treba dodati zakup prostora i građevinske radove. Primatelji izdvajaju i 10 posto od bruto prihoda na račun redovite franšizne naknade.

Tko spada u ciljanu skupinu klijenata?

Ciljana skupina klijenata su ljudi od 25 do 45 godina, i ukoliko se starosna granica pomiče, bolje ju je pomicati ka starijima nego mlađima, zbog kompleksnosti igara i određene razine opće kulture i informiranosti koji su potrebni za rješavanje problema. Studenti čine manje od 10 posto klijenata, a najčešći klijenti su prijatelji i obitelji, zaposleni ljudi, a zatim firme kojima je to vid "team building-a" te turisti. Zato je franšizu bolje pokrenuti blizu banaka ili nekog biznis centra, nego u studentskom gradu.

Osim pokretanja novih franšiza, što su daljnji planovi i aktivnosti?

Trenutno mijenjamo ime i korporativni identitet. Shvatli smo da postojeće ime nije najbolje rješenje jer nazvati tvrtku "room escape" je kao kada biste pivo nazvali – pivo. Teško ga je zaštititi, brandirati, a osim toga, postoje tvrtke koje se zovu slično ili uprav kao naša, a nemaju veze s nama. Za sada razmišljamo o imenu Fox in the Box – lisica u kutiji. Smatramo da je zgodno jer se rimuje i brzo pamti, a zatim, dobro asocira na ono čime se bavimo – lisica je mudra životinja, a "lisica u kutiji" svakako nagovještava da će pokušati iz nje pobjeći.