Biznis bez ostatka

Da bi se danas postigao uspjeh u svijetu gastronomije i ugostiteljstva, nije dovoljno samo izaći na tržište s neobičnim ili originalnim konceptom. Prije svega, važno je da koncept bude financijski održiv. Jedna od takvih gastronomskih priča dolazi iz Latvije – riječ je o gastro barovima EasyBeer i EasyWine, koji se, kroz franšizni model poslovanja, već par godina razvijaju i izvan granica domaćeg tržišta.

Osim „matičnih“ restorana u Rigi, Easy Wine postoji i u Tbilisiju (Gruzija), a tijkom su ove godine otvorena i dva restorana u ovom dijelu Europe. Prvo je sredinom kolovoza 2019. franšizni Easy Beer otvoren u Kopru u Sloveniji, dok je u studenom franšizni Easy Wine počeo s radom u Mađarskoj u Budimpešti.

– Easy koncepti bi lako mogli uspjeti bilo gdje u Europi. Stoga se naša potraga za novim partnerima, primateljima franšize, nastavlja. Zainteresirani smo, svakako, i za zemlje ove regije – kaže Juris Roganovs, franšizni menadžer zadužen za međunarodni razvoj ovih brandova.

Po čemu se, dakle, Easy gastro barovi razlikuju od drugih franšiza? – Osnovna je razlika u pametnim rješenjima i IT sustavu koji je omogućio samoposluživanje i automatizaciju gotovo svih procesa, ali i potpunu kontrolu potrošnje, plaćanja, programa lojalnosti i, što je vrlo važno, zaliha. Naime, kako se svaki mililitar natočenog pića precizno bilježi, tako vlasnik bara uvijek zna koliko čega „ima na stanju“ – kaže Roganovs. 

Ovaj je biznis, objašnjava on, kreiran tako da se većina procesa odvija automatski. U praksi to znači da gost najprije dobiva magnetnu karticu s virtualnim novcem, pomoću koje može natočiti te platiti bilo koje piće sa specijalnog „zida s pićima“. Za precizno odmjeravanje natočenog pića, koristi se automatizirani sustav za točenje i doziranje, ali i kontrolu pjene, ako se radi o pivu.

– U klasičnim restoranima, gost može poručiti najmanje jednu čašu vina ili malo pivo, ali ne manje od toga. Vlasnika, u suštini, ne zanima hoće li gost popiti količinu koju je naručio, jer će, svejedno, to morati platiti. U Easy baru, pak, gost može sebi sipati pića onoliko koliko želi, pa makar to bile i minimalne količine, tek za degustraciju. Idealno za ljude koji žele kušati nekoliko vrsta vina ili piva. Samo natočena količina određuje cjenu, a sve se plaća na kraju večeri – objašnjava Roganovs i dodaje da je ovo dobra vijest i za sve buduće primatelje franšize. – Praksa pokazuje da ovakva širina izbora, samoposluživanje te način plaćanja potiču potrošnju. Što je potrošnja veća, veća je i zarada – kaže Roganovs.

U Easy Beeru se nudi oko 200 različitih piva, u Easy Wineu oko 100 vina, različitih cjenovnih kategorija. Uz svako piće, nudi se i odgovarajući gurmanski obrok. Meni uglavnom ugađa širokoj bazi potrošača, a jedan je dio uvijek rezerviran i za okuse lokalne kuhinje.  

Zahvaljujući automatizaciji točenja i plaćanja, primatelj franšize može računati i na manje briga oko osoblja, ističe Roganovs. – Uz samoposlugu, vlasnik bara ne mora zaposliti armiju konobara. No, ne samo da su smanjeni troškovi vezani uz zaposlenike, već i problemi s pronalaženjem odgovarajućeg kadra, što je trenutno problem s kojim se suočavaju poduzetnici iz gotovo svih industrija – kaže Roganovs. 

Za poduzetnike koji se odluče na kupnju Easy franšiza, olakšanje i to što su svi poslovni procesi detaljno opisani te uneseni u operativni priručnik, što su razvijeni i testirani razni alati za podršku te programi obuke. Od primatelja se franšize, stoga, ne zahtijeva iskustvo iz područja gastronomije ili vođenja restorana. – Sva potrebna znanja primatelji će steći kroz obuku. Oni samo trebaju njegovati ljubav prema dobroj hrani i pićima i imati razvijene socijalne vještine. Sve ostalo je naša briga – kaže Roganovs.

Mjesta s velikim protokom ljudi, kaže naš sagovornik, idealne su lokacije za Easy koncepte – to mogu biti shopping mallovi, zračne luke, mjesta u centralnim gradskim zonama, ali i destinacije koje privlače turiste ili lokalno stanovništvo. Preporučuju se lokali od 150 do 500 m2. Koliko, pak, novca treba investirati u pokretanje franšizne jedinice, ovisi o više faktora – troškova uređenja prostora, depozita za zakup, potrebnih dozvola. Tipičan Easy restoran, međutim, zahtijeva ulaganja od 150.000 eura pa naviše, ali, osim poslovnog znanja (know-how) i obuke, ovaj iznos pokriva opremu i softver potreban za pravilno funkcioniranje svih procesa u restoranu. Primatelj franšize može očekivati povrat investicije za 14 do 30 mjeseci.