Ponedjeljak
07.01.2019
– U biznisu, kao i u sportu, liderstvo i smjelost u prihvaćanju određenih izazova jednako su važni. No, važna je i istrajnost i umijeće prihvaćanja poraza, pogrešaka, kao i želja da se ide dalje – kaže Igor Erhartič, srbijanski plivač, olimpijac, vlasnik City hostela iz Novog Sada
 

Igor Erhartič je godinama bio nacionalni rekorder u četiri discipline kraul stilom, predstavljao Srbiju na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. Danas, upravlja jednim hotelom, posjeduje dva hostela i zajedno sa suprugom razvija franšizni koncept Brosh, sve to u Novom Sadu, gradu u kojem je rođen. Višegodišnje bavljenje sportom pomaglo mu je i u biznisu, jer, kako kaže, i u jednom i u drugom, jednako su važni liderstvo i smjelost prihvaćanja određenih izazova. Kako bi ostvario svoj san, 2004. nastupio je na Olimpijskim igrama s ozlijeđenim ramenom, što ga je na kraju dovelo do operacijskog stola. Pet godina kasnije, i pored relativno skromnog radnog iskustva, prihvatio je mjesto pomoćnika ravnatelja Sveučilišnog sela tijekom Univerzijade 2009, te nadgledao 2.000 radnika i dočekao 10.000 sportaša i članova njihovog tima. – Osim vodstva, također je važno ustrajati i prihvatiti poraz, sagledati pogreške i nastaviti dalje, što se događa i u poslu  kaže Erhartič.

U vrijeme kada si počinjao s plivanjem, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, taj sport i nije bio toliko popularan u Srbiji. Zašto plivanje?
Kao i za svako dete sa puno energije, roditelji su tražili čime bih mogao da se bavim kako bih „izbacio višak“. Sa sedam godina sam krenuo na časove plivanja. Zanimljivo je da prvi test nakon kraće obuke nisam položio, ali me to nije sputalo. Apetite za ostalim sportovima, uglavnom s loptom, i koji tada zaista jesu bili popularniji od plivanja, zadovoljavao sam u slobodno vreme, takmičeći se za školske timove ili igrajući s drugarima. Međutim, plivanje je bio moj izbor jer me je vrlo brzo zapazio trener koji je radio sa najmlađim takmičarskim plivačima.

Kada ste osvojili prvu medalju i koji su najznačajniji uspjesi?
Prvu medalju sam osvojio već na prvom takmičenju sa deset godina – zlatnu. To mi je dalo krila. Od samog starta, zapravo od 1993. do 2003. bio sam državni prvak u četiri discipline stilom kraul – na 50, 100, 200 i 400 metara.

Na Balkanijadi u grčkom gradu Volosu sam u konkurenciji sa starijim takmičarima osvojio četvrto mesto, a naredne godine u Istanbulu, zlato na 400 metara kraul i bronzu na 200 metara kraul.

Čak sam 2000. u konkurenciji sa dosta starijim takmičarima osvojio državno prvenstvo u sprintu. Nakon toga, 2001. sam i ušao u seniorsku reprezentaciju i u narednim godinama bio cimer sa Miloradom Čavićem.

Nakon prve otplivane trke na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj 2002. prišao mi je trener sa Univerziteta Alabama i tražio da razgovaramo o polustipendiji za studije u Americi. Međutim, u tom trenutku sam samo razmišljao o narednoj trci, što sam mu i rekao. Ispostavilo se da je kasnije jako cenio to što sam fokusiran, pre svega, na plivanje, a on je u međuvremenu već razgovarao sa mojim trenerima. Iste godine sam učestvovao na Svetskom prvenstvu u Moskvi, a naredne godine na Evropskom prvenstvu u Belgiji i Svetskom prvenstvu u Barseloni na kojem sam isplivao olimpijsku normu, što mi je obezbedilo učešće na Olimpijskim igrama 2004.

Prihvatili ste stipendiju u SAD-u. Kako se tamo razvijala karijera?
U Ameriku sam otišao 2003. na studije hotelskog menadžmenta. Tamo me je sačekao šok. Trener koji mi je ponudio stipendiju je otišao, a došao je drugi, mladi trener, željan dokazivanja. Iako je plivanje individualni sport, u Americi se on tretira kao kolektivni, jer se takmičenjem skupljaju određeni bodovi. U našem timu od 50 plivača, 20 je imalo internacionalno iskustvo i među njima su bili osvajači olimpijskih medalja. Naš tim je bio među pet najboljih u SAD. Zbog prevelikih napora i potpuno drukčijeg sistema rada, u stilu „ko preživi, pričaće“, desila se povreda ramena – napukao mi je mišić, ligamenti. Operacija je bila neophodna odmah, ali sam ja insistirao na rehabilitaciji da bih mogao da učestvujem na Olimpijskim igrama 2004. Odmah nakon trke u Atini, koju sam otplivao uprkos jakim bolovima i postigao svoje drugo najbolje vreme, otišao sam u SAD na operaciju. Pošto su me ranije vratili u bazen, opet sam se povredio, opet operacija. I to je označilo kraj moje karijere.

Dolaskom u Ameriku, odlučili ste studirati hotelski menadžment. Zašto?
Od detinjstva sam boravio po hotelima, družio se i komunicirao s ljudima i nisam sebe mogao da zamislim u nekoj kancelariji. Jednostavno, navikao sam da budem s ljudima i smatrao sam da se u hotelskom menadžmentu mogu u potpunosti ostvariti.

Zašto ste se vratili u Srbiju?
U Americi sam bio sa sadašnjom suprugom Marinom i kopkao nas je preduzetnički duh, ali smo želeli da nešto stvaramo u Srbiji. Mislili smo da ćemo se baviti nekim online biznisom, ali te 2007. infrastruktura nije bila dovoljno razvijena. Vrlo brzo sam počeo da vodim hotel Planeta Inn u Novom Sadu. Posle sam godinu i po dana bio angažovan kao pomoćnik direktora Univerzitetskog sela, a po završetku tog posla, otvorio sam prvo jedan, a ubrzo i drugi City hostel. U tom periodu supruga je pokrenula prodavnicu nakita Brosh, tako da praktično imamo dva porodična biznisa i međusobno se pomažemo. Pored toga, ponovo vodim i hotel Planeta Inn.

Brainobrain

Fot: City hostel, Novi Sad

Kakva je, po Vašem mišljenju, situacija u hotelskoj industriji? U kojem smjeru se razvija hostelski biznis, koji je, čini se, u Srbiji u ekspanziji?
Svake godine se očekivanja gosta povećavaju, tako da morate ostati u koraku sa tim očekivanjima. U samoj branši stvari se pomeraju nabolje, a naročito je u porastu konferencijski turizam. U ovoj godini je baš bio naglasak na razvoju kongresnog turizma, a nadamo se da će hotel Planeta Inn dobiti nagradu za najbolji hotel srednje veličine u tom biznis sektoru. Što se hostela tiče, iako u njih dolaze ljudi s malim budžetima, to nisu više mesta u kojima su samo nabacani kreveti. To su danas „mesta sa dušom“, u kojima se ljudi druže i razmenjuju iskustva. Trudili smo se da se u našim hostelima svako oseća kao kod kuće.

Generalno, u svakom poslu može bolje, a svakako da to često zavisi i od – okruženja. I tu pomaka ima, a posebno će nam značiti to što je Novi Sad proglašen i što će biti evropska prestonica omladine i kulture.