Pet mitova o franšizingu

Mit # 1 – Primatelj franšize postaje vlasnik branda i može raditi što hoće

Kad je franšizing u pitanju, ovaj je mit vjerojatno jedan od najčešćih. Nećemo puno pogriješiti rekavši da ta zabluda dolazi iz neznanja. Prije nego stupe u proces kupnje franšize, malo ljudi, naime, razumije model po kojem funkcionira franšizna suradnja, odnosno, što znači biti davatelj, a što primatelj franšize.

Franšizing je, podsjećamo, oblik suradnje između neovisnih poduzetnika/tvrtki – davatelja i primatelja franšize. Davatelj franšize, uz određenu naknadu, nudi svoj poslovni koncept, know-how i brand drugim neovisnim poduzetnicima koji tako postaju primatelji franšize. Stoga – kupnjom franšize, primatelj samo dobiva pravo na korištenje branda, poslovnog modela i elemenata vizualnog identiteta davatelja franšize.

Ovo je pravo često i geografski ograničeno – primatelj franšize, naime, ima pravo djelovati pod franšiznim brandom samo na teritoriju koji je unaprijed definiran u dogovoru s davateljem franšize.

Ugovor o franšizi, koji se potpisuje između davatelja i primatelja franšize, trebao bi sadržati sve uvjete prodaje i kupnje franšize. Točno je da uvjeti suradnje, obveze i prava ovih dviju strana mogu varirati od slučaja do slučaja. Pojedini su davatelji fleksibilniji i dopuštaju primateljima odstupiti od uobičajene prakse, pa čak i donijeti nešto novo u poslovni sustav. Međutim, u većini slučajeva davatelji franšize su vrlo strogi i zahtijevaju od svojih primatelja da posluju u skladu s pravilima sustava. Davatelj ne želi u svojoj franšiznoj mreži imati primatelja koji radi po svojoj volji, dovodi u pitanje kvalitetu i standarde sustava, jer to može štetno utjecati na cijeli sustav, a time i na reputaciju branda. Da zaključimo: iako primatelj franšize ne postaje vlasnik branda, od njega se svakako očekuje da pazi na imidž branda pod kojim posluje.

Mit # 2 – Davatelj franšize vodi biznis primatelja franšize

Iako primatelj franšize nije vlasnik branda, on jeste vlasnik svog biznisa i to znači da je odgovoran za rezultate svog poslovanja. Davatelj franšize, prema dogovoru, ima pravo kontrolirati i nadgledati rad primatelja franšize i to radi kako bi bio siguran da se zacrtane procedure i standardi poslovanja doslijedno primjenjuju u svim franšiznim poslovnicama. Davatelj, pak, nije uključen u svakodnevno poslovanje niti upravlja franšiznom poslovnicom.

Davatelj, s druge strane, ima obvezu obučiti i prenijeti sva poslovna znanja primateljima i njhovim zaposlenicima, a zadužen je i za konstantnu, savjetodavnu i operativnu podršku primateljima franšize. Ipak, treba znati da se radi o pomoćnim aktivnostima te da to ne znači da davatelj posjeduje ili vodi biznis primatelja franšize. Na kraju dana, koliko će biznis biti uspješan, ne ovisi samo o jačini branda ili dosljedno primjenjenih procedura poslovanja, već najviše o zalaganju i vještinama primatelja franšize.

Mit # 3 – Više se isplati kupiti franšizu „zvučnog“ imena

Kad se povede riječ o franšizingu, većina će ljudi prvo pomisliti na imena poput McDonald'sa, Pizza Hut-a, Burger Kinga ili Subwaya. Kako se franšizno poslovanje obično povezuje s velikim globalnim tvrtkama, koje imaju na tisuće podružnica širom svijeta, postoji percepcija da je odabir „zvučnog“ i prepoznatljivog branda vrlo važno, ako ne i presudno za uspjeh poslovanja.

Svakako, prepoznatljivo ime i ogromna baza potencijalnih kupaca ili klijenata koji su već upoznati s brandom igraju značajnu ulogu u odabiru franšize. Ipak, ne može se reći da to donosi zajamčeni uspjeh. Troškovi za franšizu zvučnog imena u pravilu su ogromni. Također, takvi su franšizni sustavi manje fleksibilni, pa primatelji franšize gotovo nemaju mogućnost promjene ili prilagodbe poslovnog modela koji bi mogao utjecati na povećanje dobiti.

Napokon, svi veliki brandovi nekada su bili i mala i manje poznata imena. Sama činjenica da neki franšizni brand trenutačno nije svjetski poznat ne znači da ne može postići uspjeh i donijeti mnogo koristi svojim primateljima franšize. Najvažnije je da se radi o provjerenom i profitabilnom poslu, a davatelj bi franšize svojim potencijalnim primateljima trebao svakako staviti na uvid financijske rezultate i uvjeriti ih da se radi o biznisu u koji vrijedi ulagati.

Mit # 4 – Franšiza puno košta

Mit da su sve franšize vrlo skupe dolazi upravo iz uvjerenja da treba uzimati samo svjetski poznate brandove. Raspon cijena za franšize zapravo je vrlo širok. Možda će biti pretjerano reći da svatko može kupiti franšizu, ali činjenica je da na tržištu postoje sustavi koji nisu ni skupi niti zahtjevni u pogledu investicija i da, prema tome, bilo tko može pronaći franšizu prema raspoloživom kapitalu.

Međutim, prilikom procjene koliko treba uložiti u franšizu, potencijalni primatelji trebaju uzeti u obzir ne samo koliko je novca potrebno izdvojiti za franšizne naknade i troškove otvaranja franšizne jedinice, već i koliko treba uložiti u nabavu robe, rentu, komunalije, plaće i druge tekuće operativne troškove.

Mit # 5 – Samo iskusni poduzetnici mogu biti primatelji franšize

Ljudi koji razmišljaju o kupnji franšize vjerojatno će se suočiti s mitom da moraju imati poslovno ili poduzetničko iskustvo ako se uopće žele kandidirati za primatelja franšize. Međutim, velika prednost franšizne suradnje je u tome što je pogodna čak i za ljude koji tek stupaju u poduzetništvo. Uostalom, obuka i podrška davatelja obvezni su elementi suradnje, pa čak i manje iskusni kandidati mogu postati izuzetni primatelji franšize – poduzetnici koji dobro rade i dobro zarađuju.

Naravno, postoje franšize koje zahtijevaju određeno poslovno iskustvo, vještinu ili znanje. Takvi su zahtjevi u pravilu jasno istaknuti u franšiznoj ponudi i opisu sustava. Među najčešćim i najvažnijim kriterijima za odabir franšiznog partnera su uglavnom motivacija, spremnost za rad, predanost brandu i, naravno, financijska solventnost.