Zajedno u svemu / Prvobitna ideja nam je bila zaposliti menadžera da mi sami ne bismo bili previše uključeni u svakodnevne poslove. Međutim, ja sam imao ogromnu želju biti u restoranu, u izravnom kontaktu s kupcima. Uostalom, tko može bolje izgraditi i održavati odnos s kupcima od vlasnika biznisa? Moja je supruga također uključena i bavi se administracijom i zaposlenicima.
Srijeda
09.01.2019
– Na početku, javila se i bojazan – kako ćemo ući u posao kojim se nikad nismo bavili! No, shvatili smo da kupnja Subway franšize znači da ćemo imati stalnu pomoć i potporu regionalnog agenta za razvoj. Za nekoga tko tek ulazi u posao, ovo je bila ključna prednost i olakšica – kaže Peter Frühauf, poznati slovački hokejaš koji je nedavno postao i primatelj Subway franšize
 

Nije neobično da se sportaši po završetku profesionalne karijere otisnu u poduzetničke vode. Ako pokreću biznis, međutim, nije neobično da se odluče za ulogu investitora ili vlasnika biznisa, od kojih se obično ne očekuje da budu uključeni u svaki proces svakodnevnog poslovanja. Prava je rijetkost te time i pravo zadovoljstvo naići na one koji su, bez imalo oklevanja, spremni zavrnuti rukave i, primjerice, praviti sendviče. Slovački hokejaš Peter Frühauf upravo je jedan od njih.

Kao profesionalni hokejaš, sportsku je karijeru gradio 20 godina – igrao za 11 klubova u tri lige – u Slovačkoj, Češkoj i SAD-u. Branio je boje Slovačke na Svjetskom hokejaškom prvenstvu 2010. Od prošle godine, ponovno igra u domaćoj ligi, za Duklu iz Trenčina. Kaže da ga od sportske „mirovine“ dijeli nekoliko mjeseci, ali da više ne razmišlja čime će zamijeniti hokejaški dres. Prije nekoliko mjeseci, naime, Frühauf je kupio franšizu branda Subway te od srpnja 2018. vodi restoran u Trenčinu.

Kako to da ste dvoranu za hokej „uparili“ s restoranom?

Ideja o pokretanju posla došla je, rekao bih, sasvim prirodno. Kao što se to dešava svim profesionalnim sportišima, već sam u godinama kada ne mogu reći da igram dobro kao nekad. Sada, sa 36, osjećam da mi sport više nije sve u životu, jer je u ovih 20 godina, koliko sam u hokeju, gotovo svaki trenutak bio podređen tome – utakmice, treninzi, pripreme, ali i ozljede, vrijeme koje vam je potrebno da se oporavite, pripremite za novu sezonu.

S druge strane, i supruga i ja smo kao profesionalni hokejaši većinu svog života proveli u inozemstvu. Kad sam napunio 34 godine, odlučili smo se vratiti u Slovačku, završiti karijeru gdje je sve i počelo. Nije to bila teška odluka, no kad se vratite, prirodno je da počnete razmišljati – što sad? Što kad jednoga dana skinete dres? Ja sam već odlučio da se neću baviti trenerskim poslom te smo mjesecima razmišljali i tragali za drugim opcijama.

Kada nam je prijatelj ponudio da, poput njega, otvorimo i vodimo pekarnicu, počeli smo istraživati i što se nudi u toj branši. Tako smo i pronašli Subway. Moja je supruga, inače, igrala za klubove u Kanadi, Švedskoj i vrlo je dobro znala o čemu se radi – jednostavno, obožavala je Subway i njihove sendviče! Potraga je time bila i okončana – više nismo gledali niti tražili bilo što drugo. Odlučili smo kupiti franšizu.

Naravno, javila se i bojazan, kako ćemo ući u posao kojim se nikad nismo bavili, bez ijednog dana poslovnog iskustva. Shvatili smo, međutim, da kupnja franšize podrazumijeva da ćemo imati stalnu pomoć i potporu regionalnog agenta za razvoj, koji je zadužen za sve partnere Subwaya iz Slovačke. Za nekoga tko se tek upuštao u posao, ovo je bila velika prednost i ključna olakšica.

Srećom, imali smo dobar početak jer smo brzo pronašli lokaciju za restoran. Ušli smo u lokal koji je već nekoliko godina bio zatvoren, i koji je, čini se, čekao samo na nas! (smijeh) Pri tom, već je bio spreman za ovakvu vrstu posla te je sve bilo neusporedivo lakše. Čim se, krajem travnja, završila sezona, otišli smo na obuku u Milford u SAD-u, i odmah po povratku otvorili restoran. Trebalo nam je, otprilike, dva mjeseca za sve – od prvog kontakta s agentom za razvoj do otvorenja restorana!  Ne mogu reći da je bilo lako, ali smo u svemu tome i beskrajno uživali.

Koliko ste i na koji način uključeni u svakodnevno poslovanje restorana? U ovakvim poslovima, obično se ne očekuje od vlasnika biznisa da će raditi baš sve...

Vjerovali ili ne, kad sam u restoranu, ja pravim i sendviče!

Mada, prvobitna ideja jeste bila zaposliti menadžera da mi sami ne bismo bili previše uključeni u svakodnevne poslove. Međutim, ja sam imao ogromnu želju biti u restoranu, u izravnom kontaktu s potrošačima. Uostalom, tko može bolje izgraditi i održavati odnos s kupcima od vlasnika biznisa? To i jeste njegov posao. Dakle, u restoranu sam svaki dan sem, naravno, kad imam utakmicu. Moja je supruga također uključena, ali se ona više bavi poslovima „iza kulisa“, administracijom, zaposlenicima, papirologijom.

Smatra se da su sportaši idealni primatelji franšize, budući da su motivirani, disciplinirani, uporni te znaju igraju po pravilima. Po vašem mišljenju, jesu li vam ove sportske „kvalifikacije“ pomogle u poslu?

Svakako. Prvo što vas sport nauči jeste igrati, ali i živjeti po pravilima fair playa! ! To je posebno važno u timskim sportovima poput hokeja. Jer nije lako biti i raditi s ljudima, svaki dan. Biti hokejaš, to znači da ste u velikoj skupini ljudi osam mjeseci, dugi niz godina, svaki vikend, svaki Božić. S jedne strane, to vas zbliži i ojača kao tim, ali, s druge, ako se ne znate nositi s toliko različitih karaktera i naravi, može vas iscrpeti.

Svakako, sport vas nauči i disciplini i ustrajnosti, i to mi je doista pomoglo u biznisu. Kad započinjete bilo kakav posao, prirodno je da u početku dajete sve od sebe, radite kao da radno vrijeme uopće ne postoji. Mi smo, na primjer, prvih mjeseci u restoranu provodili i do 15-16 sati dnevno – međutim, sport vas „istrenira“ na toliki napor, pripremi vas za tu vrstu posvećenosti.

Iz istog razloga, zaposlili smo u restoranu i nekoliko mladih hokejaša. Budući da su sportaši, oni su već spremni za većinu izazova koji mogu iskrsnuti bilo kad i bilo gdje u životu. Vrlo su disciplinirani, nije im teško raditi osam sati, trude se riješiti svaki problem, snaći se u situacijama koje zahtijevaju brzu i spretnu reakciju. Osim toga, oni znaju i kako se gradi odnos s ljudima koji vas podržavaju – jer sport nije samo predanost igri, već i fanovima, navijačima. Znate da morate naći vremena za njih, čak i kad niste raspoloženi, jer su oni uvijek tu za vas – kad pobijedite, kad izgubite. I vi ste tu za njih, i trebate im pokazati da su posebni. Isto je sa kupcima!

I pored proverenih procedura poslovanja i potpore davatelja franšize, što čini srž franšizne suradnje i što uvelike olakšava poslovanje, složit ćemo se da uspjeh biznisa, na kraju dana, najviše ovisi o naporu onih koji ga vode – primatelja franšize. Imate li Vi neku posebnu strategiju koja vodi do željenog rezultata?

Nisam toliko dugo u poslu da bih mogao reći da već imam „recept za uspjeh“, ali mi nije trebalo ni mnogo vremena da shvatim što je važno, što pravi razliku… Na primjer, jasno se primjećuje učinak i razlika u brojkama – kad sam u restoranu i kada nisam!

Kad ja pravim i prodajem sendviče, uvijek nastojim svojim gostima ponuditi nešto nesvakidašnje, nešto posebno, preporučiti im ili ukazati na zanimljive kombinacije sastojaka i okusa ili, jednostavno, popričati s njima. To su stvari koje moji zaposlenici ne mogu pružiti svaki put. Iako imam izvrsne radnike, svjestan sam da ovo nije njihov biznis, te ne mogu očekivati od njih da će s istom vrstom strasti raditi ovaj posao kao ja. Moji će zaposlenici sve napraviti kako treba – uslužit će vas, biti ljubazni, ali neće ići preko očekivanog – a najčešće, i neće imati vremena za to. Usluga mora biti vrhunska, ali brza.

To je, zapravo, i jedan od razloga zašto bi sami vlasnici biznisa – u ovom slučaju, primatelji franšize  trebali biti uključeni u sve procese poslovanja. Kako sam to već istaknuo, tko će, ako ne sam vlasnik, graditi reputaciju i dobar odnos s ljudima od kojih mu, u biti, uspjeh i ovisi?

Iz današnje pozicije, što biste rekli da je lakše – voditi hokejaški pak ili restoran?

U ovom trenutku – rekao bih da je možda malo lakše voditi restoran. Međutim, treba imati na umu da je ovo nešto sasvim drukčije te da se sport i ugostiteljstvo ne mogu usporediti. Ipak, kad se osvrnem i sjetim svih noćnih putovanja i dugih povrataka kući, svih Božića koje sam proveo na utakmicama, a ne sa svojom obitelji, i kad prebrojim sve polomljene kosti... (smijeh)

Sada sam, jednostavno, svim srcem u biznisu i, iskreno, uživam u tome. Ne mogu reći da je lako, jer je ugostiteljstvo nova stvar za mene, mnogo još toga trebam naučiti, ali nije ni toliko teško da bih se mogao lako obeshrabriti.

A kad sve to pogledate s pozicije čovjeka koji je nedavno pobijedio u najtežoj utakmici života, čini li Vam se da je sve, zapravo, lako?

Tako je, prije nekoliko godina mi je dijagnosticiran rak, i to se desilo baš po rođenju našeg sina. U istom trenutku, bilo je to i najljepše i najteže razdoblje u mom životu. Srećom, iz te sam borbe izašao kao pobjednik. A kad pobijediš takvog „rivala“, to te svakako učini jačim! Naravno, danas, kad se suočim s bilo kakvim problemom – bilo u hokeju ili u restoranu – mnogo se lakše nosim s tim. Kad znate koliko teško može biti, onda za sve ostalo kažete – pa, dobro, nije kraj svijeta, riješit ćemo... (smijeh)


Nekad hokej, danas Subway / Kao profesionalni hokejaš, Peter Frufauf je sportsku karijeru gradio 20 godina – igrao za 11 klubova u tri lige – u Slovačkoj, Češkoj i SAD-u