Ujedinjeni za franšizing?

Iako ova rezolucija nema pravnu moć niti je obavezujuća, ona ipak otvara put ka usklađivanju zakonodavstva o franšizingu koje će vrijedeti za sve članice Europske unije.
Na samom početku, Parlament uzima u obzir da nema zajedničke europske definicije franšiznog poslovanja i da se sporazumi o franšiznom poslovanju razlikuju od jednog poslovnog sektora do drugog, no da je jedna ključna značajka takvog odnosa jest dobrovoljan partnerski odnos između poduzetnika ili fizičkih ili pravnih osoba koji su međusobno financijski neovisni i u kojem jedna strana (davatelj franšize) drugoj strani (primatelju franšize) daje pravo da iskorištava njezinu franšiznu formulu, ime i žigove te dijeli znanje i iskustvo, tako da se primatelj franšize za vrijeme trajanja sporazuma može osloniti na tehničku i organizacijsku stručnost i pomoć davatelja franšize.

Europski parlament, potom, smatra da je franšizing atraktivan poslovni model kojim se podržavaju nova poduzeća te mala poduzeća, ali je primijetio da u određenim slučajevima postoje nepošteni ugovorni uvjeti, posebice s kojima se suočavaju primatelji franšize koji žele prodati svoje poduzeće ili promijeniti poslovnu formulu te pritom ostati aktivni u istom sektoru.

Parlament također ističe da je udio franšiznog sektora u BDP-u Europske unije, od samo 1,89%, još uvijek na iznimno niskoj razini, osobito u usporedbi s udjelom franšiznog sektora u Sjedinjenim Američkim Državama (5,95%) ili u Australiji (10,83%), pri čemu je 83,5% franšiznog poslovanja koncentrirano u samo sedam država članica Unije.

Fragmentarno i neusklađeno zakonodavstvo o franšizingu – te samim tim i nepostojanje jedinstvenih pravnih standarda na razini cijele Unije – stvara, zapravo, tehničke prepreke i može obeshrabriti i davatelje i primatelje franšize od širenja svojih aktivnosti preko granice. Parlament priznaje da je zakonodavstvo na nacionalnoj razini doneseno kako bi se zaštitili primatelji franšize („slabija ugovorna strana“), ali da je često suviše usredotočeno na predugovornu fazu kako bi se obveze objave nametnule davatelju franšize.

Usvajanje konkretnih načela, prema Europskom parlamentu, donijet će ravnotežu između prava i obveza davatelja i primatelja franšiza, a franšizni bi sporazumi trebali uključivati: jasne, ispravne i sveobuhvatne predugovorne informacije; uvođenje razdoblja mirovanja nakon potpisivanja franšiznog sporazuma; uvođenje jasno formuliranih i razumnih klauzula o e-trgovini/prodaji putem Interneta, klauzula o tržišnom nenatjecanju, povjerljivosti informacija.

Parlament, međutim, dodaje da ponekad davatelji franšize zahtijevaju od primatelja franšize da kupe proizvode i usluge koji nisu povezani s franšiznom formulom te da takav zahtjev ne bi se smio smatrati dijelom obveze primatelja franšize, no lako bi se mogao smatrati nepoštenom trgovačkom praksom.

Ovom rezolucijom, Parlament je ujedno zatražio pokretanje javne rasprave kako bi se dobile objektivne informacije o stvarnome stanju u franšiznom poslovanju te izradu nezakonodavnih smjernica, koje će odražavati najbolje prakse, u vezi s funkcioniranjem franšiznog poslovanja u maloprodajnom sektoru, posebno u odnosu na najnoviji tehnološki razvoj i tržišna kretanja, poput internetske prodaje. Ovo bi smjernice Europska komisija trebala dostaviti Parlamentu najkasnije do siječnja 2018.