Čuvaj sjećanja!

S vremena na vrijeme, kada pogleda svoj prvi poslovni plan, Elizabeta Planinić se slatko nasmije. No, kako god da je izgledao, rezultati projekta "Čuvar sjećanja" pokazuju da je uspio. Ideja je bila neobična, ali hrabra i plemenita, i vrijedila je uloženog truda. Ljudima, naime, koji nisu u mogućnosti to raditi sami, Elizabeta je ponudila uslugu brige o grobovima najmilijih.

– Čovjek bi pomislio da je teško, zapravo, nemoguće u današnje doba stvoriti nešto po prvi put, a ja sam počašćena, bila i još uvijek jesam, što stvaram nešto što nitko prije nije. Vrlo uzbudljivo, a danas, recimo, moja prijateljica kaže da ako ne znate što pokrenuti, razmislite o svom najvećem problemu i napravite biznis od njega. Ispada kao da sam poslušala taj savjet. Što da vam kažem?! Sve znamo, znamo da ćemo jednog dana ostati bez roditelja, bez nekog voljenog, ali nikako da prihvatimo. I onda dođe taj dan, dan o kojem ne želite razmišljati, dan u kojem vam se sruši svijet koji ste poznavali do tada, dan u kojem na fizičkoj razini ostajete bez nekoga, dan kojeg nećete nikada zaboraviti – priča Elizabeta.

Njoj se to upravo dogodilo jednog julskog dana 2011, kada joj je preminula majka koja je živjela u Makedoniji. – Provela sam s obitelji cijelo ljeto i obilazila mamin grob, ali zgražala sam se dana kada ću se morati vratiti u Zagreb i nastaviti život. Uz to, par dana prije mamine smrti, tvrtka u kojoj sam radila se zatvorila. Dakle, morala sam se pobrinuti za egzistenciju, budućnost svoju i obitelji. Najradije sam htjela ostati u krevetu i tugovati, no život ne pita. Dignete se iz kreveta i nađete utjehu, nađete vjeru, nađete spas. Tako sam se tješila, kako nisam sama, kako se ne događa samo meni ovo, i kako ima puno ljudi koji su udaljeni od grobova svojih najmilijih. Tada mi je sinula ideja: "A zašto ne bih ja mogla biti tá koja bi mogla pomoći svim tim ljudima i pobrinuti se za održavanje grobova?!" Onda sam podijelila ideju s meni najbližim ljudima – obitelji i prijateljima. Taj efekt sam nazvala "efektom podignutih obrva", jer svi kad bi čuli, digli bi obrve, a onda bi uslijedio komentar: "Pa da, to stvarno treba" – objašnjava kako je nastao "Čuvar sjećanja".

Naziv firme je osmislila njena dobra prijateljica i vrlo joj je zahvalna na pravom izboru. Ponosna je što je danas često zovu "čuvarica sjećanja" i kaže da ona to zaista i jeste. – Dakle, imala sam ideju, ime, polako i formu, ali kako kaže jedna izreka: "Možete imati najljepši izlog, ali ako nitko ne zna za njega, nema vrijednosti". Sjećam se kada je prva web stranica "Čuvara sjećanja" bila objavljena, osjetila sam takvo olakšanje, sreću, zadovoljstvo i ispunjenost – koja je trajala ravno pet minuta. Nakon toga je uslijedila spoznaja, da upravo sada počinje pravi posao. Prvog klijenta – neću nikada zaboraviti – od silnog uzbuđenja sam zaboravila pitati kako je saznao za nas – kaže Elizabeta Planinić.

Nakon nekoliko PR objava ispostavilo se da zaista postoji realna potreba za ovakvom vrstom usluge – sve više je ljudi zvalo. S ponosom kaže da njezini prvi klijenti koriste usluge "Čuvara sjećanja" i danas. – Od samog početka sam znala da, ako sam tu kako bih pomogla svim ljudima kojima je potrebna ova usluga, ne mogu selektivno raditi ovaj posao samo u mjestu u kojem živi, ​​već sam odlučila odmah pokrivati ​​cijelu Hrvatsku, svaki grad, svako selo – kaže ona.

Objavila je oglas u potrazi za suradnicima – prijavilo se 800 ljudi. Osnovni motiv tih ljudi, kako kaže, nije bio prihod. Prijavili su se prije svega oni koji su se prepoznali i koji su i sami izgubili nekoga. – Sve redom impresivni, vrijedni i dragi ljudi, to su moje produžene ruke i zahvalna sam im od srca – ističe Planinić.

Povećanje potražnje za njezinim uslugama nije samo posljedica toga što sa ovih prostora mnogi mladi ljudi odlaze u inozemstvo, već i što mnogi ne mogu brinuti o grobovima najmilijih zbog prezaposlenosti, bolesti ili, jednostavno, nemaju snage otići na grob "jer nisu otugovali". Broj klijenata raste i samo od početka ove godine imaju rast od 50 posto, mjereno u prihodima i klijentima.

Novi svijet – franšizing

"Čuvaru sjećanja" je ove godine stiglo još jedno priznanje – izabran je među 20 najboljih projekata iz cijelog svijeta na natječaju Međunarodne franšizne asocijacije (IFA). Elizabeta je na taj način dobila priliku predstaviti projekt na konferenciji NextGen in Franchising koja se u veljači održala u San Antoniu. Na događaju je sudjelovalo 3.000 ljudi iz franšiznog svijeta, a tijekom samog skupa, Elizabeta je počela razmišljati – o razvoju franšize. – Bilo je puno okruglih stolova, predavanja na temu franšinga, pričalo se o prilikama, neprilikama i, zapravo, tamo sam dobila viziju. Pričala sam s kolegama iz Nigerije, Indije, Australije, Amerike, Mađarske i drugima, i shvatila da svaki narod, religija ima svoje običaje za pokojne, i da je ova vrsta usluge potrebna svakom čovjeku – objašnjava kako je odlučila i sama postati davatelj franšize. Prisustvo na tom događaju, razgovori sa stručnim ljudima i drugim poduzetnicima, za nju je bilo, kako kaže, posebno životno iskustvo.

Trenutačno je u ozbiljnim pripremama za franšizno poslovanje, jer želi sistematizirati i organizirati posao. Naručila je i poseban software, prilagođen potrebama ovog posla, koji će biti sažetak minulog, petogodišnjeg rada, a svaki će proces biti automatiziran i pojednostavljen. – Svakako, osim očekivane potpore u vidu materijala i softwarea, osoba koja će biti potencijalni primatelj franšize, mora posjedovati određene osobine, i tu sam spremna uložiti 70% vremena u pronalaženje prave osobe koja shvaća vrijednost, ali i odgovornost ovog posla, i kojima nisu u prvom redu samo prihod i zarada – ističe ona.

Željela bi da usluga "Čuvara sjećanja" bude dostupna diljem svijeta, te se nada da bi to upravo mogla postići davanjem franšize. – Danas, kad pišem, sigurno ne znam s kakvim stvarima i nedaćama ću se susresti, s nepravdama, s administracijom, s kulturološkim razlikama, ali sve to je manje bitno kada znam da ćemo biti u prilici smiriti toliko srca, čuti toliko priča, ne o tuzi, nego o zahvalnosti što smo te ljude imali u našem životu i što smo takvi kakvi jesmo. Hvala, mama, za sve, ovo je moje hvala tebi za sve što si učinila – kaže na kraju Elizabeta.